Danas smo bili na orijentacijskom predavanju i šta da vam kažem, ostala sam potpuno dezorjentirana. Moje oduševljenje da ćemo imati samo 14 sati japanskog tjedno istopilo se kad sam saznala da u Japanu sat ne traje 45 nego 90 minuta. Još se s nostalgijom sjećam kako me je Siki uvjeravao da će mi predavanja iz povijesti sigurno biti na engleskom jer je nemoguće u šest mjeseci naučiti jezik (Teacher training program je naime, osmišljen tako da prvi semestar intenzivno učiš jezik, a onda se godinu dana posvetiš istraživanju teme koju si odabrao). Sama sam vjerovala da ćemo barem japanski učiti na engleskom, međutim i ja sam se prevarila. Najgore je što su nam i udžbenici pisani kanom (japanskim alfabetom) pa su potpuno nečitljivi kao što možete vidjeti iz priloženog.
Poslije tako stresnih informacija morale smo se relaksirati - prvo ručkom, a onda šopingom. I iako je gotovo svaki dan podređen tom istom rasporedu ovoga je puta antistres terapija zaista bila potrebna. Ja sam za ručak jela puževe dok su moje prijateljice Tomi i Kei bile malo umjerenije pri izboru. Ipak, u šopingu smo sve tri pretjerale pa su nas u 22:00h morali izbacili iz shoping centra.
