Kako je bilo ranije dogovoreno, naša nas je "kućepaziteljica" miss Kihara povela na večeru kod svoje prijateljice. I sve bi to bilo manje neobično da nas nije bilo brdo, točnije 16, pa se nisam mogla cijelim putem ne pitati: "Gdje će nas sve (pobogu!!!) smjestiti?". Bio je to moj prvi posjet pravoj japanskoj kući i za razliku od, na Zapadu uvriježenog mišljenja, kuća je bila velika i prostrana. Sushi, međutim, nije bio zgotovljen, već smo ga pripremali sami, a ta naša "mala radionica" bila je uistinu pun pogodak!!! Ljubazna je domaćica do našeg dolaska skuhala rižu i pripremila različite sastojke kojima smo zatim sami, uz naravno njena uputstva, punili sushi-rolice, odnosno u nori algu rolali tzv. makizushi. Na podlogu od riže mogli smo, u kombinaciju po svom ukusu, posložiti dimljeni losos, meso rakova, slatka jaja, krastavac, sir i zelene izdanke. Saznala sam da sushi nužno ne podrazumjeva rižu sa sirovom ribom, već rižu pripremljenu s malo octa, na koju se mogu staviti i termički obrađeni dodatci, dok je tradicionalno japansko jelo od sirove ribe zapravo sashimi!
Na poseban način pripremljena riža osnova je sushija, a nakon kuhanja drži se u posebnim bambusovim posudama koje upijaju višak vode!
Na malo više od pola nori alge s drvenom se žlicom razvuče riža...
... na koju se zatim slažu željeni sastojci, a sve se na kraju zarola u ukusnu japansku poslasticu!!!
Nema nas puno, neeeeeeeee :)
Ovako zamotane rolice još nisu spremne za jelo jer se prethodno...
...moraju narezati na centimetar debele kriške! Pritom nož valja namočiti vodom (prebrisati mokrom krpom!) kako se riža nebi ljepila za metalnu površinu!
Čuvaj prste... :)
Narezan sushi zatim se posloži na pladnjeve i tek se takav može poslužiti! Manji komadi (do 2cm promjera) s jednim punjenjem poznati su kao hosomaki ili tanke rolice, a oni veći (3-4cm promjera) s više različitih sastojaka zovu se futomaki iliti velike/debele rolice.
Zanimljivo je da je sushi kakav mi danas poznajemo zapravo jedan od izuma 19. stoljeća. "Izumitelj" Hanaya Yohei želio je građanima Tokija ponuditi jelo koje će se moći spremiti na brzinu (odatle sirova riba!) i jesti s nogu, a vanjski sloj nori alge trebao je omogućiti jedenje prstima. Ovaj povijesni fast food bio je poznat pod imenom Edomae zushi jer je u pripremi koristio ribu iz Tokijskog zaljeva (Edo-mae = Tokijski zaljev)! Priprema ove delicije, navode neki izvori, u japanskim je restoranima još uvijek povjerena isključivo muškarcima, pod izgovorom da žene imaju višu tjelesnu temperaturu koja bi mogla naškoditi ovom delikatnom jelu?!? Ipak, nikome čini se ne smeta, kada se taj isti sushi poslužuje na oskudno odjevenim tijelima modela koje za 300 dolara na sat služe kao "živi pladnjevi"!!!
Nakon "male škole sushija" dočekala nas je i poduka o pripremi tradicionalnog japanskog zelenog čaja!
Na poseban način obrađeno, a zatim u fini prah pretvoreno lišće zelenog čaja proizvodi se tradicionalno u Japanu kao matcha! Prije pripreme čaja, prah je potrebno prosijati kako bi se izbjeglo stvaranje grudica.
Prah se zatim bambusovom "žličicom" stavi u keramičku zdjelicu i prelije prokuhanom vodom ohlađenom na oko 80 stupnjeva. Posebnom bambusovom "četkicom" čaj se dobro zapjeni i odmah posluži i popije na točno propisan način! (Nespretne prve korake ovog tradicionalnog ceremonijala možete vidjeti na linkovima: http://www.youtube.com/watch?v=WmbkP-P_q40, http://www.youtube.com/watch?v=-GzZ6Nsej0E)
Co-san priprema matcha za Vanesu
Violeta ispija čaj držeći šalicu na "propisan" način
I konačno... večera je poslužena... dobro smo se potrudili, zar ne?
"Campai = Nazdravlje..."
Za desert su bili posluženi kolači od rižinog tijesta i friško narezane jabuke.
Uz obavezno predstavljanje (jedino to i znamo na japanskom :)...
...večera je završila prezentacijom vrlo interesantnog meksičkog plesa, kojim smo se zahvaljujući vještini Karen i Korine, ujedno zahvalili ljubaznim domaćinima!!!
